Prošli vikend ugostili smo ŽKK Brod. Nakon prve utakmice u kojoj smo se mučili 40 minuta, a na kraju dobili na iskustvo (53:55), ozbiljno smo ušli u pripreme za uzvrat.

 

Cijeli tjedan posvetili smo se umnom razvijanju, pa nam je tako seniorska ekipa prošla većinu kolokvija, usmenih i pismenih ispita na fakultetu. Iako ne razumijem zašto ne žele živjeti od košarke, pa ne plaćaju članarinu?!? Šalu na stranu, čestitam cure! Nije lako studirati i ovako mukotrpno trenirati kroz cijelu sezonu. I tako, dok se dio igračica umno razvijao, neke su odmarale svoju dušu i tijelo, pa nam je tako Petra izabrala pogled u daljinu i valove umjesto kluba. Zaključak: niti se odmorila u tih par dana, niti je pomogla ekipi… dakle Pero, bolje ostati u Zagrebu, bit ćeš sretnija 

 

Petak, odrađen trening. Svih 5 seniorki se pripremilo. Spoznaja da će one činiti petorku, dalo im je dovoljno vremena da se pripreme za nove uloge. Tako nam je jedini bek postao play, jedan „centar“ bek, a jedno krilo bek šuter! I bome su te uloge dobro prihvatili… 7. minuta utakmice 22:4 za nas i pitanje pobjednika je riješeno. Šutevi ulazili, igračice se kretale, svi nasmijani osim jedne kadetkinje na kraju klupe. Na kraju, velika razlika i mirna utakmica do samoga kraja. Našim protivnicama svaka pohvala za trud i zalaganje na terenu.

 

Čovjek bi očekivao da nakon ovako dobrog rezultata, izvještaj će biti približnog takvog veselog duha. Međutim, tko god me poznaje, zna da nikada neću reći da je sve savršeno, da je to-to.

E, pa zato se želim vratiti na kadetkinju sa kraja klupe. Upravo ona, sinonim je današnjih igračica.

Uvjerena da su uvijek prema njoj učinjene najveće nepravde ovoga svijeta, ljuta i u ovakvoj pobjedi, samo je odraz našeg sporta. Uvijek sam smatrao da su za uspjeh u sportu potrebne tri stvari: talent, trud i inat. Trojstvo uspjeha… ne nužno tim redoslijedom, ali svakako su sve tri potrebne. Mogu li dvije stvari zamijeniti treću u ovom slučaju, rasprava je za neko drugo vrijeme, ali za potrebe ovoga teksta, izreći ću svoje mišljenje.

 

Potrebno je svo troje, ali manjak jednog, može se nadomjestiti sa druge dvije stvari.

 

Kod igračica mlađe dobnih kategorija inat trenutno postoji jedino u pjesmi (op. a. „Inati se Slavonijo“), a trud je dobio neku sasvim drugu definiciju… Količina minimalnog rada kojom možeš doći do primarnog cilja. A kad se u taj minimalni rad uloži i dođe do primarnog cilja, priča staje, jer si postigao/la cilj i bolje ne znaš, ne želiš, ne možeš niti misliš da ima potrebe. Eto, toliko je sve postalo plitko. I tada omogućiš takvim igračicama da treniraju sa seniorkama. Da kroz treninge i utakmice uče od njih i skupljaju iskustvo koje će im za par godina kada i same postanu seniorke, doći kao velika pomoć a ujedno i omogućiti da iste ove lekcije prenose mlađima. Zato su seniorke ovdje jer želim se ipak vratiti u ona, vjerujem, bolja i ispravnija vremena, kada se znalo, zašto mlađe skupljaju lopte na kraju treninga, zašto sjediš na toj klupi dok starije igraju i zašto si ti dio te ekipe. Zašto se od tebe očekuje da daješ uvijek najviše na treningu i da čekaš svoju priliku…

 

E pa drage moje kadetkinje, nemojte da se samo Slavonija inati, trudom i inatom do nekog višeg cilja!