Nismo dugo pisali, stoga savjetujem pripremi šalicu kave prije čitanja novog članka.
Iako nezadovoljni priveli smo prvi dio sezone kraju. Kako smo napravili trokut s jednom pobjednom i jednim porazu s ekipama Folke i Radosti, završili smo polusezonu na drugom/trećem/četvrtom mjestu. Je li takav rezultat dovoljan za zadovoljstvo? Možda nekima…
Otišli smo na praznike, cilj je bio odmoriti i ne postati Lasta (pogledaj sliku), a onda sjesti i dogovoriti na koji način želimo pristupiti drugom dijelu sezone.
Pauza nam je ujedno donijela i neke sitne promijene u rosteru. Mogle su biti i veće ali Iva je ipak ostala kako bi dočekala naš Fan kutak i nabavila novu majicu. Tako smo se oprostili od Mie, koja se potrudila preseliti još dalje od dvorane, a priključila nam se Kika, o kojoj se nadamo ćemo uskoro puno više tipkati. Uz nju posebno veseli što nam se nakon dužeg izbivanja zbog bolesti (od milja zvana bolest poljupca) uskoro vraćaju i kadetkinje koje će nam sigurno dodatno ojačati roster.
No vratimo se početku drugog dijela sezone… Prvo, s obzirom na to da se priča po Gradu da trener nikada ne hvali, moram pohvaliti da ni jedna Lasta nije sletjela u dvoranu nakon praznika. Započeli smo polusezonu sastankom, prisutna skoro cijela ekipa… pada dogovor, sličan kao i u ljeto Gospodnje 2023. kada smo tek okupljali zainteresirane. “Idemo za ozbiljno… al sad stvarno, nema smisla ovako. Tko je za?” Tišina…zvuk propuha u svlačionici… nitko ne želi prvi nešto izgovoriti… Čujem jedno šaputanje sebi u bradu, desno od mene… “a ono ja sam za”. Najiskusnija Ines prva je odlučila nešto reći: “ Al stvarno cure, il nek kadetkinje igraju i skupljaju iskustvo ili ćemo početi trenirat.” I eto nas… 2 tjedna napornog treniranja, nestvarne brojke na treningu rezultirale su nekim pozitivnim stvarima i činjenicom da Mursa nikad nije bila bliže pobijedi!
Svakako možemo reći da je najpozitivnija stvarima prošli tjedan vijest da je Ani konačno otpao nokat. Ozljeda s kojom se bori duže nego Hajduk lovi titulu, konačno je pri kraju. Još kolo, dva i konačno će biti na 100%. Druga pozitivna stvar, super smo ispali na fotkama za web stranicu, pa sada uvijek možemo reći barem odlično izgledamo, ako već loše odigramo. Treća pozitivna stvar je što smo i dalje sramežljivi pa svoj puni potencijal čuvamo još neko vrijeme. Nažalost i jedna tužna vijest uz gomilu pozitivnih, ozlijedila nam se Tara. Ovaj puta, nažalost, nije jedna od onih svakodnevnih Tarinih “ozljeda” o kojima voli kukati na treningu, već je ovaj puta ozljeda teže prirode, te ovim putem našem Cipeliću želimo što brži povratak na parket.
No vratimo se utakmici… mlade protivnice kao i u prvom kolu nisu se predavale do kraja utakmice. Pokušale su svim snagama stvoriti nam probleme, ali nismo to dopustili. Iskusno smo sami sebi stvorili probleme, tako da zeznemo protivnika da ne ispuni zadatak. Razmišljao sam kako bih najjednostavnije objasnio ovaj iskusni manevar, ali jednostavno nisam pronašao riječi, pa stoga evo jedna slikovita ilustracija.
68:41, pišemo pobjedu… optimist u meni ipak vidi svjetlo na kraju tunela, bit će to dobro. Možda nam igra još nije posložena kao dresovi u svlačionici, ali volju imamo. Još da prestanemo biti sramežljivi… tko zna možda već u nedjelju.