OŠ Nikole Tesle 

Utorkom i četvrtkom
17:00 – 18:00

OŠ Oton Iveković 

Utorkom i četvrtkom
19:00 – 20:00

OŠ Ante Kovačića

Ponedjeljak
20:00 – 21:00
Srijeda
19:00 – 20:00

OŠ Ivana Cankara

Srijedom
17:00 – 18:00
Petkom
18:00 – 19:00

OŠ Ljubljanica

Srijeda
17:00 – 18:00
Petak
17:00 – 18:00

Ipak se možda mnogi zapitaju zašto sam baš sada opet krenuo s pisanjem. E pa naš sada umirovljeni kapetan Duvnjak je najveći razlog. Ne znam jeste li ugasili TV ili promijenili program nakon posljednje utakmice koju su naši rukometaši odigrali, ali razgovor Duvnjaka s novinarkom je jedan od momenata koji vrijedi pogledati opet i opet i opet… i opet.

Možda mnogi od vas čitatelja to ne znaju, ali ovaj klub otvoren je kao bunt prema današnjem društvu. Društvu kojem fali sport i treniranje, kojem fali sportske discipline, društvu u kojem su vrijednosti totalno izokrenute. U želji dokaza da je sport u društvu samo utihnuo a ne i umro, nastali su Falconsi. I sad smo tu gdje jesmo i hrabro koračamo naprijed i mislim osobno da nam ide “čist fajn”. No vratimo se na Domagoja Duvnjaka. Čovjek koji je igrao u reprezentaciji oko 20 godina, nakon 9 osvojenih velikih medalja (da, pozorno sa slušao pa znam…) dobije pitanje na što je najponosniji u svojoj karijeri. I tu Duvnjak pogađa u samu srž.

Najponosniji sam na činjenicu da bilo koga sretnem od svojih bivših suigrača i trenera, mogu lijepo sjesti s njima i popiti kavu. I to je ono što mene čini najponosnijim. Mislim da je to bit sporta… Mislim da je to bit na kraju krajeva i života i na to sam stvarno ponosan.

(citat malo prilagođen zbog lakšeg razumijevanja)

Zbog toga poznata fraza s kojom sam i sam odrastao “Malo sam si Duvnjak” za mene dobiva posebnu težinu. Volio bih da svatko tko pročita ovaj članak i tko je pogledao ovu kratku izjavu Duvnjaka barem na neki mali način pridonese educiranju mlađih o važnosti sporta za društvo. Previše ljudi to ne shvaća ili ne želi shvatiti. A da shvate bilo bi nam svima puno puno ljepše. A Falconsi su upravo takva ekipa. Možda naše seniorke nisu ni svjesne ali rade ogromne stvari za mlađe.

Zažmiri i zamisli sliku seniorke koja objašnjava neki element 10 godina mlađoj djevojčici koja želi postati košarkašica. Lijepa slika? Znam da je, ja to gledam svaki tjedan.

Uz ove slike i ozbiljnu temu, red je i da se pohvalimo. Postali smo prvaci naše skupine u Prvoj ligi. Kao i prošle godine posljednja utakmica protiv Folke. One kao i mi prolaze dalje, te uskoro krećemo u Ligi za prvaka prve lige i popunu Premijer lige. A ako se pitate kako je to izgledalo, pokušat ću to u nekoliko riječi opisati kako su naše protivnice odigrale.

Podbacivanje, trica (L zaspala), aaaa, flop, flop – kako nije faul, trica (L zaspala opet), šut s tri-aaaaa flop aaaaa (3 bacanja), aaaa, flop, flop, flop, flop, *glasan vrisak* – ozljeda nadamo se da nije ništa strašno, kraj prvog poluvremena. 11 razlike za Folku

Ipak vrištanje bilo uzalud sve je OK, flop, flop, flop aaaa, aaaa, aaaa, aaaa, PA OVO JE FAUL-tehnička pogreška, flop, flop, flop, zvuk sirene. Pobjeda Falconsa 5 razlike.

U nadi da ću jednog dana doživjeti da utakmica prođe bez glume i drame od kojih 90 % dvorane okreće očima, veselimo se novom susretu s njima.

OŠ Nikole Tesle 

Utorkom
17:30 – 18:30
Četvrtkom
18:00 – 19:00

OŠ Oton Iveković 

Utorkom i četvrtkom
19:00 – 20:00

OŠ Dragutina Domjanića

Utorkom i četvrtkom
19:00 – 20:00

OŠ Ante Kovačića

Srijeda
18:30 – 19:30
Petak
18:00 – 19:00

OŠ Tituša Brezovačkog

Utorkom
17:30 – 18:30
Četvrtkom
19:45 – 20:45

Dva su osnovna razloga za ovoliko čekanje, svakako najbitniji je da su na svijet stigla najdraža dva oka, dva obraščića koja su postala moja najslabija točka. Okrenuta je nova stranica u mom životu, te joj se veselim više nego onoj jednoj kontri u deset utakmica koju napravimo.

Drugi razlog je što sam odlučio čekati s objavom dok se kompletna seniorska ekipa okupi na treningu ili utakmici. Ali eto i ovaj put su seniorke „prešle igricu“, završila je sezona a to se nije dogodilo.

Ovaj tekst posvetit ćemo zbivanjima u klubu u drugom djelu sezone. Svašta se dogodilo i puno je toga vrijedno spomena…

1. Posebno sam ponosan što su se seniorke okupile na izvanrednom treningu!

Zadnje što znaš jest da smo trenirali punom parom, hrabro koračamo prema naprijed i pokušavamo se okupiti. A kad ima volje i želje, ima i načina. Pa smo tako pojačali tempo i našem jednom treningu, 4 kola prije kraja regularnog prvenstva, dodali i izvanredni trening.

Rodio se Ino, pa smo ga odlučili svi zajedno proslaviti. Ino je dobio svoje prve Jordanice (tko poznaje moju bolju polovicu i mene, zna zašto to naglašavam), a trener je okupio ekipu… Ok falilo je par igračica zbog ispita idući dan, ali tko ne bi bio s 90 % dolaska zadovoljan. Dokazali smo da smo momčad na koju se uvijek možemo nasloniti…

2. Regularni dio seniorske lige prošao je stresno ali s pozitivnim završetkom.

U trenutku pauze od pisanja, ostala su nam bila 4 redovna kola. Mladost Ivanovec, tekma koju od trenutka završetka utakmice više nikada nismo i nećemo spomenuti, dva nezgodna gostovanja 2 dana za redom u Virju protiv Podravca, te u Čakovcu protiv Radosti, te posljednje kolo kao „ljepoticu lige“ domaća tekma protiv Folke Borovje. Sve je išlo prema planu, te je posljednja utakmica ujedno bila i odlučujuća. Pobjedom pred punim tribinama (još jednom ću to napisati jer je stvarno rijetkost vidjeti i doživjeti igranje ženske utakmice pred toliko publike). u posljednjim minutama izborili smo plasman u nastavak natjecanja…po prvi puta iz prvoga puta…. nešto posebno.

3. Prvi put seniorska ekipa… prvi prolaz u ligu za prvaka Prve lige

Ok, puno ljudi me pitalo što se to sve desilo, je li nam trebalo to… ukratko… Da, je!  Kada bih vratio vrijeme unazad isto bih izabrao. Na kraju svega više smo stvari dobili iz tih utakmice nego što se možda na prvu vidi. Iako smo vrlo entuzijastično krenuli u doigravanje skoro kompletni otišli na prvo gostovanje u Zadar, poprilično su nam dojmovi splasnuli nakon te utakmice. Visok poraz isključivo se desio jer smo bili pretrenirani. Pljuska realnosti koja nas je dočekala na Višnjiku, bila je samo dokaz da ipak nije sve u talentu, da je ipak tu količina i način rada bitan faktor… u idućih nekoliko tjedana ispljuskalo je nas još par puta. A kako nas je pljuskalo postalo je sve teže i teže trenirati i igrati. Pesimističan pogled na situaciju procijenio bi da je tu sve krenulo nizbrdo, da je bilo tmurno u Španskom, ali realističan i optimističan ipak su to sve vidjeli malo drugačije. Vjerujem da nakon kiše dolazi sunce, da kada nekome smrkne, nekome istovremeno svane, da svaki tunel ima svoje svjetlo na kraju, da svaka loša vijest ima neku dobru stranu, pa su tako naše kadetkinje dobile odličnu priliku. Priliku koju su bome i iskoristile. Na polovici doigravanja sa skorom 0-3, sa samo nekoliko seniorki odlučili smo „pustiti kadetkinje s lanca“. Već u prvoj utakmici drugog dijela kod kuće protiv Zadra vidjelo se da je način igre skroz drugačiji. Iako smo upisali još tri poraza svakako smo nakon utakmica bili puno zadovoljniji, jer su kadetkinje pokazale da treniranje sa seniorkama u ovoj sezoni im je puno donijelo. Također prikazanim dale su do znanja da neke stvari moramo mijenjati u idućoj sezoni, ali o tome malo kasnije.

Na kraju zauzelo smo četvrto mjesto u doigravanju, pesimist bi rekao „zadnji smo“, realist bi rekao „pa dobro tek vam je prva sezona“, ali optimist u meni zna da ova stepenica možda i najbolja odskočna daska za nadolazeći period. Ali na stranu to sve…. Mi smo četvrti klub u Prvoj ligi i trebamo biti ponosni!

PS. Ovim putem još jednom čestitam ŽKK Zadru na ulazu u Premijer ligu, zasluženo!

Sada ti je već sigurno jako vruće i vrijeme je da se rashladiš… pa te puštam na miru, a sutra već čitaj nastavak, jer prije planova za nadolazeću sezonu na redu je osvrt na mlađe!

Cijeli tjedan posvetili smo se umnom razvijanju, pa nam je tako seniorska ekipa prošla većinu kolokvija, usmenih i pismenih ispita na fakultetu. Iako ne razumijem zašto ne žele živjeti od košarke, pa ne plaćaju članarinu?!? Šalu na stranu, čestitam cure! Nije lako studirati i ovako mukotrpno trenirati kroz cijelu sezonu. I tako, dok se dio igračica umno razvijao, neke su odmarale svoju dušu i tijelo, pa nam je tako Petra izabrala pogled u daljinu i valove umjesto kluba. Zaključak: niti se odmorila u tih par dana, niti je pomogla ekipi… dakle Pero, bolje ostati u Zagrebu, bit ćeš sretnija 

Petak, odrađen trening. Svih 5 seniorki se pripremilo. Spoznaja da će one činiti petorku, dalo im je dovoljno vremena da se pripreme za nove uloge. Tako nam je jedini bek postao play, jedan „centar“ bek, a jedno krilo bek šuter! I bome su te uloge dobro prihvatili… 7. minuta utakmice 22:4 za nas i pitanje pobjednika je riješeno. Šutevi ulazili, igračice se kretale, svi nasmijani osim jedne kadetkinje na kraju klupe. Na kraju, velika razlika i mirna utakmica do samoga kraja. Našim protivnicama svaka pohvala za trud i zalaganje na terenu.

Čovjek bi očekivao da nakon ovako dobrog rezultata, izvještaj će biti približnog takvog veselog duha. Međutim, tko god me poznaje, zna da nikada neću reći da je sve savršeno, da je to-to.

E, pa zato se želim vratiti na kadetkinju sa kraja klupe. Upravo ona, sinonim je današnjih igračica.

Uvjerena da su uvijek prema njoj učinjene najveće nepravde ovoga svijeta, ljuta i u ovakvoj pobjedi, samo je odraz našeg sporta. Uvijek sam smatrao da su za uspjeh u sportu potrebne tri stvari: talent, trud i inat. Trojstvo uspjeha… ne nužno tim redoslijedom, ali svakako su sve tri potrebne. Mogu li dvije stvari zamijeniti treću u ovom slučaju, rasprava je za neko drugo vrijeme, ali za potrebe ovoga teksta, izreći ću svoje mišljenje.

Potrebno je svo troje, ali manjak jednog, može se nadomjestiti sa druge dvije stvari.

Kod igračica mlađe dobnih kategorija inat trenutno postoji jedino u pjesmi (op. a. „Inati se Slavonijo“), a trud je dobio neku sasvim drugu definiciju… Količina minimalnog rada kojom možeš doći do primarnog cilja. A kad se u taj minimalni rad uloži i dođe do primarnog cilja, priča staje, jer si postigao/la cilj i bolje ne znaš, ne želiš, ne možeš niti misliš da ima potrebe. Eto, toliko je sve postalo plitko. I tada omogućiš takvim igračicama da treniraju sa seniorkama. Da kroz treninge i utakmice uče od njih i skupljaju iskustvo koje će im za par godina kada i same postanu seniorke, doći kao velika pomoć a ujedno i omogućiti da iste ove lekcije prenose mlađima. Zato su seniorke ovdje jer želim se ipak vratiti u ona, vjerujem, bolja i ispravnija vremena, kada se znalo, zašto mlađe skupljaju lopte na kraju treninga, zašto sjediš na toj klupi dok starije igraju i zašto si ti dio te ekipe. Zašto se od tebe očekuje da daješ uvijek najviše na treningu i da čekaš svoju priliku…

E pa drage moje kadetkinje, nemojte da se samo Slavonija inati, trudom i inatom do nekog višeg cilja!

U 9. kolu prve lige za seniorke zaputili smo se na daleko gostovanje u Dubravu. Zapad protiv istoka Zagreba, pružio je zanimljivu utakmicu u kojoj smo pokazali kako uz želju i volju ipak neke stvari idu prema naprijed.

Započeli smo utakmicu u nervozi, dobru obranu nagrađivali lošim napadom, obzirom da nikome nije zabavno gledati utakmicu koja je riješena već u prvoj četvrtini. Ulaskom u drugu četvrtinu okrenuli smo konačno utakmicu u pravcu u kojem smo željeli. Lopte su napokon postale točnije, dobru obranu smo nagrađivali sa dobrim napadima i sve je funkcioniralo. Sredinom 2. četvrtine Orka nam postavlja zonu, međutim naš plan je i dalje ostao isti… Kontrola utakmice!

Sve je u redu dok igračice znaju da MAST TRAST GEJM koju igramo. Međutim, naša je želja ponekad prevelika, pa pokazujemo da možemo i želimo bolje. U međuvremenu smo otkrili da nam se bekovi ipak mogu otvoriti po loptu, da protivnice ne žele ni probati pomoći kad Ani ide na prodor, da nam se Dalija voli kretati bez lopte i da je ustvari to njen skriven talent koji pokazuje samo, kad ju trener naljuti, te da u nama i dalje ima žara i želje da pobijedimo. Sve je to odlična stvar za kola koja nam slijede.

No vratimo se mi igri. Dodavanjima rješavali smo situacije kako je dogovoreno. Što Luce, Petra, i Kika nisu riješile prodorom, probale su Ani i Peca šutom, a što nije ni tako prošlo, rješavali su naši visoki igrači u reketu. Jer kad te ne ide izvana onda izvuku Iva, Ines i Dalija u reketu. I tako u krug, sve ovisi o tome koliko TRAST imamo jedni u druge.

Na kraju pokazali smo TRAST i kadetkinjama, dobile su minutažu da pokažu da mogu i žele participirati u igri. Bile su dobre, borbene i to je ono što cijela ekipa prepoznaje! Zato mlađe, starije imaju TRAST u vas, a na vama je samo da ginete na terenu i to koristite.

Ovaj klub nastao je u vjeri da ćemo stvoriti neku novu sredinu koja će biti drugačija i koja će stvarati dobre ljude i odlične rezultate, nova prijateljstva i zadržavati prave sportske vrijednosti.

Zato D. JU MAST TRAST KOUČ K.

Iako nezadovoljni priveli smo prvi dio sezone kraju. Kako smo napravili trokut s jednom pobjednom i jednim porazu s ekipama Folke i Radosti, završili smo polusezonu na drugom/trećem/četvrtom mjestu. Je li takav rezultat dovoljan za zadovoljstvo? Možda nekima…

Otišli smo na praznike, cilj je bio odmoriti i ne postati Lasta (pogledaj sliku), a onda sjesti i dogovoriti na koji način želimo pristupiti drugom dijelu sezone.

Pauza nam je ujedno donijela i neke sitne promijene u rosteru. Mogle su biti i veće ali Iva je ipak ostala kako bi dočekala naš Fan kutak i nabavila novu majicu. Tako smo se oprostili od Mie, koja se potrudila preseliti još dalje od dvorane, a priključila nam se Kika, o kojoj se nadamo ćemo uskoro puno više tipkati. Uz nju posebno veseli što nam se nakon dužeg izbivanja zbog bolesti (od milja zvana bolest poljupca) uskoro vraćaju i kadetkinje koje će nam sigurno dodatno ojačati roster.

No vratimo se početku drugog dijela sezone… Prvo, s obzirom na to da se priča po Gradu da trener nikada ne hvali, moram pohvaliti da ni jedna Lasta nije sletjela u dvoranu nakon praznika. Započeli smo polusezonu sastankom, prisutna skoro cijela ekipa… pada dogovor, sličan kao i u ljeto Gospodnje 2023. kada smo tek okupljali zainteresirane. “Idemo za ozbiljno… al sad stvarno, nema smisla ovako. Tko je za?” Tišina…zvuk propuha u svlačionici… nitko ne želi prvi nešto izgovoriti… Čujem jedno šaputanje sebi u bradu, desno od mene… “a ono ja sam za”. Najiskusnija Ines prva je odlučila nešto reći: “ Al stvarno cure, il nek kadetkinje igraju i skupljaju iskustvo ili ćemo početi trenirat.” I eto nas… 2 tjedna napornog treniranja, nestvarne brojke na treningu rezultirale su nekim pozitivnim stvarima i činjenicom da Mursa nikad nije bila bliže pobijedi!

Svakako možemo reći da je najpozitivnija stvarima prošli tjedan vijest da je Ani konačno otpao nokat. Ozljeda s kojom se bori duže nego Hajduk lovi titulu, konačno je pri kraju. Još kolo, dva i konačno će biti na 100%. Druga pozitivna stvar, super smo ispali na fotkama za web stranicu, pa sada uvijek možemo reći barem odlično izgledamo, ako već loše odigramo. Treća pozitivna stvar je što smo i dalje sramežljivi pa svoj puni potencijal čuvamo još neko vrijeme. Nažalost i jedna tužna vijest uz gomilu pozitivnih, ozlijedila nam se Tara. Ovaj puta, nažalost, nije jedna od onih svakodnevnih Tarinih “ozljeda” o kojima voli kukati na treningu, već je ovaj puta ozljeda teže prirode, te ovim putem našem Cipeliću želimo što brži povratak na parket.

No vratimo se utakmici… mlade protivnice kao i u prvom kolu nisu se predavale do kraja utakmice. Pokušale su svim snagama stvoriti nam probleme, ali nismo to dopustili. Iskusno smo sami sebi stvorili probleme, tako da zeznemo protivnika da ne ispuni zadatak. Razmišljao sam kako bih najjednostavnije objasnio ovaj iskusni manevar, ali jednostavno nisam pronašao riječi, pa stoga evo jedna slikovita ilustracija.

68:41, pišemo pobjedu… optimist u meni ipak vidi svjetlo na kraju tunela, bit će to dobro. Možda nam igra još nije posložena kao dresovi u svlačionici, ali volju imamo. Još da prestanemo biti sramežljivi… tko zna možda već u nedjelju.

Jesmo li ju zaslužili ne znam ni sam. Bilo je sreće, bilo je smijeha, bilo je lijepih trenutaka, bilo je ružnih trenutaka… svega je bilo, samo njih nije bilo na treninzima. I to smo platili drugim porazom ove sezone…

Započeli smo nervozno i s jedne i s druge strane… Samo je bilo pitanje trenutku kada će netko napokon razbiti tu početnu nervozu i utakmica će otići na jednu ili drugu stranu. I dok je Folka razbijala nervozu mi smo razbijali table po Borovju. Uspjeli smo fulati skoro sve. Postotak šuta iz igre manji od PDV-a, bacanja 6/22 (PDV + 2%) osnovni su razlog što smo na kraju došli do 39 koševa, što je prosječni broj zabijenih koševa naše u12 ekipe. Bar nas ta činjenica veseli jer to samo znači da su naše u12 curke svjetla budućnost kluba.

Poluvrijeme, gubimo 10 razlike i ulazimo u svlačionicu. Kreće dogovor kako ćemo odigrati i na koji način ćemo se vratiti u utakmicu.

Objašnjavamo na koji način moramo odigrati drugo poluvrijeme: “姑娘们，现在是时候开始玩了。我们必须改变我们的防守和进攻方式。镜头并不如我们所愿，但我们必须开始突破我们所能突破的一切。这是解决分歧的唯一方法！”

Odrađujemo i posljednji dogovor prije početka na klupi i dogovaramo se dvije stvari: “我们在防守上打得很积极，我希望你把每一次进攻都称为行动，因为我们不能打1对5！”, to je to spremni smo za nastavak, ulazimo u igru i …. bam…. 20 razlike…. kako se sve to dogodilo? zašto smo odigrali sve suprotno od onog što smo dogovorili. Ne znam, ali očito trener priča kineski.

Spustila se noć
Traljava utakmica
Mrak na očima

Nije išlo… Gošće iz Virja ovaj put su bile puno konkretnije od nas. Kako se uvijek pripremamo, što teži protivnik to manje treninga, pokušali smo ne skupiti se ovaj tjedan na treningu i uspjeli smo. Mislili smo da će to biti dovoljno, no protivnice su ipak ovaj puta bile kvalitetnije.

Možemo odigrati i igru “što bi bilo kad bi bilo” pa reći bilo bi sigurno drugačije da smo htjeli u drugoj četvrtini igrati kao drugo poluvrijeme, ali gdje je zabava ako si u egalu na poluvremenu. Ali nećemo se lagati, to je dosadno i nama, i publici koja nas prati kroz cijelu sezonu, stoga smo svojim zalaganjem dali protivnicama prednost od 20 poena na poluvremenu.

A onda smo krenuli brojati unazad, dogovorili smo biti bolji za 25 u drugom i zasluženo otići sretni iz dvorane. I stvarno smo probali…. u dva navrata došli do -11/-10 ali nismo se uspjeli vratiti u pozitivan skor. Očito je još netko trebao zabiti nešto osim Ive. Na kraju zaslužena pobjeda gošći iz Virja 58:77.

Nadamo se da mrak na očima trenera neće trajati dugo, da će se ipak reflektori u dvorani upaliti ovaj tjedan zbog treninga seniorki i da smo nešto ipak iz poraza naučili, jer već krajem tjedna očekuje nas nova utakmica, posljednja u ovoj godini…

Simbolično, krenuo je padati snijeg. Možda čudno nekima, ali nije pao bez razloga, evo i zašto.

Tipičan prvi napad, laganih 2:0 iz zicera za nas. Sve je krenulo kako treba. Nakon početnog zicera, slijede dvije trice za redom naše Luce, kažu mora da vani pada snijeg.

Već na pola četvrtine krećemo u rotaciju, vadimo van Ivu, vrijeme je da vidi kako je to gledati tekmu s klupe, viču s tribina: “hvala Bogu, snijeg će.”

Odmah ulazi Nea, kadetkinja našeg kluba koja je, vjerovali ili ne povezala 4 treninga i kao nagradu po prvi put putovala sa seniorkama na utakmicu. Najljepši šut ovog dijela Grada (zapad Zagreba), zabila je iz prvog pokušaja. Snijeg će…

Izmjena, Luce mora van, opet je zabila… još će i formu uhvatiti. Ulazi Lea, “samo” 4 mjeseca od ozljede, kažu prije će snijeg pasti nego se ona vratiti. I stvarno, snijeg je prije pao. No pala je i Lea, doduše u reketu ali pokazala je da će uskoro biti ona prava. Veselimo se njezinom povratku.

Kvalitetnim ulaskom u treću četvrtinu odvojili smo se na +30, ali morali smo još jednu igračicu staviti na hlađenje. Nakon serije zabijenih šuteva i prodora, Tara je greškom dodala loptu. Snijeg je odmah počeo padati…

Iako odlična u obrani, naša kapetanica Petra nastavila je svađu od prethodne utakmice s košem. Jednostavno lopta nije ulazila; pokušavala je iz prodora, odbijala se od obrambenih igračica, dubila na glavi (doslovno), šutirala trice ali nikako. Ipak u zadnjoj minuti utakmice slučajno je utrčala u reket i dobila loptu na zicer koji će ujedno biti i naš posljednji koš. Aleluja, snijeg će.

Tim košem, sve naše igračice upisale su se u strijelce, a trener je rekao da je zadovoljan.

A svi znaju koliko je to rijetko za njega, rekli bi prije će snijeg pasti…