Bok! Već neko vrijeme nisam pisao izvještaje s utakmica. Prvo onima koji su razočarani tom činjenicom, želim se ispričati na čekanju. Ovim putem najviše se ipak ispričavam mami naše D.S. jer je ujedno i jedan od razloga zašto sam se vratio pisanju. Očito je netko stvarno volio pročitati ovo štivo uz kavicu. Drugo, ovo će krenuti dosta ozbiljno… takva je tema ovog teksta ali završit ćemo u poznatom stilu, obećajem.

Ipak se možda mnogi zapitaju zašto sam baš sada opet krenuo s pisanjem. E pa naš sada umirovljeni kapetan Duvnjak je najveći razlog. Ne znam jeste li ugasili TV ili promijenili program nakon posljednje utakmice koju su naši rukometaši odigrali, ali razgovor Duvnjaka s novinarkom je jedan od momenata koji vrijedi pogledati opet i opet i opet… i opet.

Možda mnogi od vas čitatelja to ne znaju, ali ovaj klub otvoren je kao bunt prema današnjem društvu. Društvu kojem fali sport i treniranje, kojem fali sportske discipline, društvu u kojem su vrijednosti totalno izokrenute. U želji dokaza da je sport u društvu samo utihnuo a ne i umro, nastali su Falconsi. I sad smo tu gdje jesmo i hrabro koračamo naprijed i mislim osobno da nam ide “čist fajn”. No vratimo se na Domagoja Duvnjaka. Čovjek koji je igrao u reprezentaciji oko 20 godina, nakon 9 osvojenih velikih medalja (da, pozorno sa slušao pa znam…) dobije pitanje na što je najponosniji u svojoj karijeri. I tu Duvnjak pogađa u samu srž.

Najponosniji sam na činjenicu da bilo koga sretnem od svojih bivših suigrača i trenera, mogu lijepo sjesti s njima i popiti kavu. I to je ono što mene čini najponosnijim. Mislim da je to bit sporta… Mislim da je to bit na kraju krajeva i života i na to sam stvarno ponosan.

(citat malo prilagođen zbog lakšeg razumijevanja)

Zbog toga poznata fraza s kojom sam i sam odrastao “Malo sam si Duvnjak” za mene dobiva posebnu težinu. Volio bih da svatko tko pročita ovaj članak i tko je pogledao ovu kratku izjavu Duvnjaka barem na neki mali način pridonese educiranju mlađih o važnosti sporta za društvo. Previše ljudi to ne shvaća ili ne želi shvatiti. A da shvate bilo bi nam svima puno puno ljepše. A Falconsi su upravo takva ekipa. Možda naše seniorke nisu ni svjesne ali rade ogromne stvari za mlađe.

Zažmiri i zamisli sliku seniorke koja objašnjava neki element 10 godina mlađoj djevojčici koja želi postati košarkašica. Lijepa slika? Znam da je, ja to gledam svaki tjedan.

Uz ove slike i ozbiljnu temu, red je i da se pohvalimo. Postali smo prvaci naše skupine u Prvoj ligi. Kao i prošle godine posljednja utakmica protiv Folke. One kao i mi prolaze dalje, te uskoro krećemo u Ligi za prvaka prve lige i popunu Premijer lige. A ako se pitate kako je to izgledalo, pokušat ću to u nekoliko riječi opisati kako su naše protivnice odigrale.

Podbacivanje, trica (L zaspala), aaaa, flop, flop – kako nije faul, trica (L zaspala opet), šut s tri-aaaaa flop aaaaa (3 bacanja), aaaa, flop, flop, flop, flop, *glasan vrisak* – ozljeda nadamo se da nije ništa strašno, kraj prvog poluvremena. 11 razlike za Folku

Ipak vrištanje bilo uzalud sve je OK, flop, flop, flop aaaa, aaaa, aaaa, aaaa, PA OVO JE FAUL-tehnička pogreška, flop, flop, flop, zvuk sirene. Pobjeda Falconsa 5 razlike.

U nadi da ću jednog dana doživjeti da utakmica prođe bez glume i drame od kojih 90 % dvorane okreće očima, veselimo se novom susretu s njima.